Bolnica za rak u Njujorku

"Sloan-Ketering Memorijal hospital" u centru Njujorka je verovatno najefikasnija i najuspešnija bolnica za lečenje raka u svetu. Borba s ovom bolešću počela je ovde, pre sto godina. Njujorška bolnica za rak nastala je tako što je počela da na svoja odeljenja prima pacijente koje "niko neće". Dva čoveka, Alfred Sloan i Čarls Ketering, rukovođeni humanizmom, osnovali su ovaj istraživački centar kako bi pobedili bolest što hiljadama godina muči čovečanstvo. Ovo je danas jedina privatna institucija u svetu koja ratuje s rakom, a živi od dobrovoljnih priloga, zaveštanja i novih fondacija koje, po želji donatora, otvaraju nova odeljenja što idu sve dalje u ispitivanjima. Kroz bolnicu godišnje prođe, a da se u njoj ne zadrži, sto trideset jedna hiljada pacijenata. A bolnica ima svega oko šest stotina kreveta! Kad se sumnja na rak i kad neka ustanova u svetu, s manje mogućnosti od ove, ustanovi da u lečenju ne može ići dalje, pacijenta šalje ovamo. Neke pacijente zadržavaju na odeljenju, a pošto su prošli intenzivni medicinski tretman (traje najviše petnaest dana) oboleli se prebacuje na kućno lečenje uz povremenu kontrolu u ambulantnom delu. U tom odeljenju je i najveća gužva. Tu pacijent prima citostatlke i u posebnoj sobi ostaje izvesno vreme, najviše oko sata, kako bi bio pod nadzorom lekara u slučaju burne reakcije na lek. Svi oni koji ovamo dolaze obavljaju svoje svakodnevne obaveze i svoju bolest primaju kao deo života. U ovoj ustanovi rak se leči hirurški, zračenjem, lekovima, eksperimentalnim metodima, hipertermijom, presađivanjem koštane srži, a mnogo se radi i na imunološkoj metodi.

"Sloan-Ketering Memorijal hospital" kad prihvati pacijenta, odmah pristupa njegovoj "obradi". U razgovoru s lekarima niko nam nije rekao da je rak neizlečiva bolest. Govorili su o raku kao bolesti koju leče, a ovde se sa zajedničkim ciljem okupilo dosta velikih umova sposobnih mladih lekara. Ima ih gotovo tri stotine, sarađuju s dvesta trideset naučnika, svi zajedno školuju četiri stotine i dva lekara raznih specijalnosti. Sedam stotina dvadeset četiri medicinske sestre radi u timovima s isto toliko medicinskih tehničara, koji rukuju najsavremenijim uređajima. Amerika ne bi bila Amerika da nema i četiri stotine pedeset dobrovoljaca koji pomažu da život obolelih bude koliko-toliko prijatniji.

Bendžamin Kozamin, tridesetšestogodišnji lekar jednako se bavi kliničkim lečenjem pacijenata i iskustvo iz klinike prenosi u naučno istraživanje na osnovu kliničkog posmatranja. Uža specijalnost mu je hemioterapija (lečenje raka lekovima).

Kako Vi, lekar čuvene bolnice, gledate na rad u njoj? Mislite li da ste uspešniji od ostalih centara u svetu?

Posećivao sam mnoge klinike sveta i u lečenju raka nekih velikih razlika nema. U SAD, rezultati su bolji, jer ljudi u nas imaju naviku da idu na redovne preglede i tako rak biva otkriven u začetku. U tom slučaju, naša borba je uspešnija. Trenutno raspolažemo takvim naučnim metodama i lekovima, pravimo specijalna istraživanja i rešavamo veliki broj "slučajeva". Neke, donedavno teške, vrste leukemije već sad uspešno lečimo. U odraslih, to nam polazi za rukom u 50% slučajeva, a u dece ovaj procenat uspeha penje se i na 90%. "Izlečenjem" zovemo period kad nema nikakvih znakova bolesti. Ti periodi "remisije" traju nekad i godinama, a pacijent dolazi na kontrolu i ne prima lekove. Naš princip je da određenu vrstu leukemije identifikujemo pravilno, i čim se ona tačno utvrdi, onda pristupamo intenzivnom protokolu lečenja. Kad se pacijent otpušta kući, već za dve sedmice udarne terapije vraća se svim svakodnevnim aktivnostima.

Mislite li da Evropa zaostaje za Amerikom u lečenju raka?

Na međunarodnim simpozijumima razmenjujemo mišljenja i mogu Vam reći da u Evropi ima vrsnih stručnjaka koji odlično poznaju svoj posao, ali tamo gde se više ne može učiniti — a to nije zbog neznanja ili nestručnosti mojih kolega u Evropi, nego zbog tehnologije koju imaju, mi uvek možemo ići mnogo dalje.

Tako se uveravamo da, pored specijalizovanih rentgena za otkrivanje najskrivenijih oblika ove bolesti, ova bolnica ima laboratorije u kojima se pod fluorescentnom svetlošću, prema intenzitetu tog osvetljenja u tamnoj komori, zaključuje o kom stepenu zloćudnosti tumora je reč. Svaki pacijent koji prihvati lečenje u "Sloan-Memorijal hospital"-u postaje član ekipe za istraživanje, jer ulazi u sve poduhvate s novim lekovima koji se svakog dana otkrivaju.

U skorije vreme pažnju svih naučnika sveta privlači imunološko lečenje raka. Oboleli organizam se leči tako što se na njega deluje agensima koji izazivaju antitela što će se u obolelom organizmu boriti protiv ćelije raka. Pretpostavlja se da zdrav organizam "prepoznaje" početnu fazu raka i to putem antitela koje poseduje svaki zdrav organizam. Kad se rak toliko proširi i kad se bolesne ćelije namnože, one nadvladaju antitela i to je situacija kad se govori o metastazi. U upravljanju imunološkim aparatom leži izlečenje raka, tako da je budućnost medicine u saradnji tima u koji su uključeni molekularni biolozi, biohemičari, hemičari, biolozi; ovde ima više od tri stotine naučnika, gde su lekari samo poslušni izvršioci.

Najbolnije je videti male pacijente koji provode sedmice i mesece u izolacionim sobama, jer zbog nedostatka belih krvnih zrnaca za njih može da bude koban i nazeb. Oni boluju od leukemije; njima se hrana dodaje sterilnim putem, i medicinske sestre su odevene kao kosmonauti. Deca žive pod staklenim zvonom, sve dok ne ojačaju dovoljno i dok se ne suoče s normalnim životom. Nekolicini mališana presađena je koštana srž koja bi trebalo da postane novi izvor za bela krvna zrnca. Ovoj još veoma komplikovanoj intervenciji pribegava se kao krajnjem izboru kad više nijedan lek nije mogao da pomogne. Za ovu vrstu intervencija ova velika bolnica ima samo sedam postelja!

Svaki novi lek za rak prati veliko interesovanje. Pacijenti u novom leku vide konačan spas i pridaju mu čudotvornu moć. Trenutno je u modi "interferon". Zato razgovaramo s Matildom Krim, ekspertom za "interferon" i šefom štaba za ispitivanje ovog leka u "Sloan Memorijal Ketering hospital".

Da li je "interferon" bolji od postojećih?

Mi zasad nemamo podatke da je "interferon" bolji od drugih lekova koji se godinama primenjuju u borbi protiv ove bolesti. Počeli smo da ga primenjujemo na miševima i tu je bilo nekih privremenih poboljšanja. Na ljudima nismo primenjivali ovaj lek donedavno kad smo primetili da daje neke pozitivne rezultate kod raka pluća. Ali, ta poboljšanja nisu tako epohalna da bismo o "interferonu" mogli govoriti kao o leku. Mi uz "interferon" upotrebljavamo ceo spektar drugih lekova, jer samo nekoliko lekova u kombinaciji mogu da suzbiju rak.

Kao lekar, nerado preporučujem jedan lek, jer onda bolesnici veruju samo u njega i često bez razloga zanemaruju sigurniji način lečenja. Bavim se intenzivno "interferonom", ali centar u kojem radim ovaj lek ne favorizuje. Još smo u fazi istraživanja.

"Sloan Memorijal Ketering hospital" je jedina bolnica u svetu koja pod svojim krovom ima psihijatrijsko odeljenje i odeljenje za plastičnu hirurgiju. Rak narušava dušu, a često i spoljašnjii izgled. Pacijent koji ozdravljuje ne može misliti na ozdravljenje ako nije naučio da živi sa svojom bolešću i ako mu hirurg-plastičar nije "povratio" izgubljeni deo tela ili lica. Tu počinju i najveće dileme i razlike u prilazu pacijentu.

U Americi će se svakom pacijentu koji ima rak to otvoreno reći. On će biti upoznat s tokom bolesti, prognozom, učestvovati u lečenju, i znaće svaki sledeći korak svog lekara. U toku tog upoznavanja doći će, svakako, i do psihičkih tegoba i zbog toga će psihijatar pomoći pacijentu da ove krize prebrodi. Razgovarajući s lekarima o tome da se u nas još ne pribegava istini kad je reč o ovoj dijagnozi, američki lekari se slažu da svaki čovek mora znati sve o sebi, i da, ako istinu o bolesti ne zna, a porodica u kojoj živi istinu krije i pod pritiskom je stalno nosi, okolina se od pacijenta otuđuje. Tako bolesni pacijent više neće biti deo porodice, nego problem u njoj.

Rak dojke se često javlja u mlade žene — pitali smo doktora Kozinera. Kako on odlučuje o hirurškoj intervenciji kad ženi valja odseći dojku?

Tu su lekari jednodušni. Čim se pojavi i najmanja sumnja na rak, mi bez dvoumljenja odstranjujemo dojku, i odmah na odeljenju za plastičnu hirurgiju, taj nedostatak estetski rešavamo žena iz bolnice izlazi oporavljena. Kad god je lekar oklevao i poveo se za nekim privatnim, sentimentalnim razlozima "da je pacijentkinja mlada" da bi takva operacija "mogla da na pacijenta traumatski deluje", lekarska dilema se pokazala kobnom. U SAD ovakve odluke donose se principijelno; pacijentu se saopšte opasnosti, pacijent mora da potpiše saglasnost za operaciju, otpora nema, jer i pacijent i mi znamo da tako spašavamo život.

Najopremljenija bolnica za lečenje raka u Njujorku uliva poštovanje, strah i ogromnu nadu. Pacijenti celog sveta sjedinjeni istom mukom. Jedan dan boravka košta tri stotine dolara, a u izolacionim sobama gde valja obezbediti specijalne uslove i do pet stotina dolara. U toku godine, na operacije se utroši sto šezdeset četiri miliona dolara, a dva puta više na istraživanje i školovanje mladih, talentovanih naučnika sveta. Sada je svakako jasnije da ova ustanova ima i najveću privilegiju što se nalazi u jednoj od najbogatijih zemalja sveta, što se ogromna suma ulaže u istraživanja, tako da se i zbog toga u lečenju raka ovde otišlo najdalje.

Opraštajući se od stručnjaka "Sloan Memorijal Ketering hospital"-a u Njujorku, ne možemo da ne prenesemo savet i poruku da "uspešno sarađuju sa svim centrima za rak u svetu i da svaki lekar koji vidi da više ne može da pomogne od ovog Centra može da zatraži pomoć i savet". Rekli su da novinar koji piše o delikatnoj temi kao što je ova mora da bude oprezan, kako se ne bi ponavljala slika koja nije retka: kad pacijenta pravo s aerodroma donesu na nosilima na sam prag ove čuvene bolnice — da bi pacijent umro u tuđini.

Rak je teška bolest koja se leči. Može se preduhitriti odlazeći na pregled i onda kad nam ništa "ne fali". Rano otkrivanje raka je još najefikasniji "lek", i zavisi od kulture i prosvećenosti svakoga od nas.

(Mira Adanja-Polak, „Amerikanci“, 1. oktobar 1980)

Lakše ćete pratiti šta radim i emisije koje želite da pogledate ako preuzmete aplikaciju za Android i iPhone.

2 komentara na “Bolnica za rak u Njujorku”

  1. Prosto ne mogu da verujem da ovako nešto postoji, kao da se nalazi u Nedođiji. Mislim da me je svaka rečenica fascinirala. Kada ovo čitam, pomislim da živimo u nekoj najgoroj zemlji, gde čak ne postojji lek za kašalj. Bolnica gde je toliko zdravstvenih radnika, obučenih u posebna odela, smeštenih u posebnim sobama, prosto da ne poverujete da ovako nešto postoji negde. Još da vam se toliko poklanja pažnja, neverovatno, ali istinito, izgleda.
    Želela sam da vam pišem jer sam toliko zaprepašćena načinom kako kod nas gledaju pacijente koji boluju od karcinoma da je to strašno. Moja rođaka je u avgustu obolela od raka, verovatno je kasno ustanovljena bolest, pogrešna terapija je poslata iz Beograda da joj se uključi, najverovatnije. Doktor od septembra govori da je kraj, a zamislite koliko se žena bori još uvek sama sa sobom. Primala je terapiju, a njoj od prve nije bilo bolje. Nema bolove. Inače, karcinom je na jako nezgodnom mestu, tako da operacija nije bila moguća uopšte. I da skratim priču, žena je u bolnici jer ima gušenje, i hoće da je otpuste iz bolnice jer prosto neće da je više drže. Pri tom živi sama, nema dece, nema muža. Strašna jedna slika. Kada sam ovo pročitala, pomislila sam odlično, ali žena je toliko uništena da joj nema spasa više. Žalosno je kako se kod nas ophode lekari, a tamo kao da vam duguju nešto pa sada žele da vam se zahvale. Bolnica je za svaku pohvalu. S poštovanjem,

    Odgovori
  2. Kao neko ko se susreo sa strepnjom i tužnim očima svoje majke kada joj je saopšteno da boluje od raka dojke, želela bih podeliti iskustvo i dati komentar na Vaš članak. Svaki trenutak je važan, a u ovoj kao i drugim bolestima, vreme je ključni faktor. Javiti se na vreme, ali kako se javiti, ako se ne odlazi na kontrole, zato želim reći da je moja majka danas zdrava i srećna žena, izlečena od ove zloćudne bolesti, a da je porodica uvek oslonac i …istina mnogo više boli kada se krije nego kada se podeli i ispriča, ma koliko bolna bila. Ostajte zdravi i pozdrav Vama

    Odgovori

Ostavite komentar