Beograd na prodaju

Prijatelji mi se menjaju. Imam tako malo autentičnih kazivanja. Ne znam kome da verujem. Koji je iskaz onaj pravi, koji je svedok događaja i autentičan. Novac ima neko tužno značenje, poseduju ga uglavnom oni koji ga ne zarađuju. Kriterijumi vrednosti poremećeni su. Pismo iz Beograda je pismo reportera koji svoj grad ne prepoznaje. Osećam neke beznadežne vapaje za nečim što ni oni koji traže više ne bi mogli da prepoznaju. Sve češće se sećam starih izreka "Samo da je zdravlja". Sada znam šta to znači. Ne smem da se razbolim ni ja, ni moji ukućani. U bolnicama leže oni bespomoćni bolesnici, a iznad njihovih glava raspravljaju o niskim, jako niskim platama lekari koji ne mogu kolima da dođu na posao, jer ne mogu da kupe ono malo skupog benzina. O lekarskoj etici ne mogu da pitam. Jedan lekar izjavljuje kako u svom poslu mora da se opredeljuje koga će operisati. Nema gaze, lekova, antibiotika, nema insulina, nema lekova protiv bolova, ni anestetika… Nema po bolnicama, ali zato ima po nekim privatnim apotekama. Da li su privatne apoteke ratni profiteri?!

Ministar za zdravlje Srbije, dr Miloš Banićević, bio mi je gost u televizijskoj emisiji. Govorio je da će se vlada boriti protiv takvih pojava. Nisam dobila utisak da će se bilo šta promeniti. Čekam da se poneki kontigent humanitarne pomoći nađe tamo gde je upućen, jer se i time trguje. Počinje i javljanje raznih humanitarnih fondacija koje treba da prikupe novac za bolesno dete za neku bolnicu. Trebalo bi da finansijska policija, koja od skoro postoji u našoj zemlji, počne da kontroliše i proverava humanitarne organizacije, jer ako i tako skupljen novac nekuda odlazi, ja se plašim.

Privatne klinike niču. U njima rade neki novi ljudi. Cene su ogromne. Ne znam kome one odgovaraju. Vračare se kao veštice šetaju po Beogradu tvrdeći da žive dovode u vezu sa mrtvima, a nesrećnima proriču svetlu budućnost. Na televizijskim ekranima žene su počele da se hvale sa koliko su muškaraca bile i upoređuju svoja iskustva. Feminizam u potpuno izobličenom obliku stiže u krizom uništeni Beograd.

Novinari traže besomučno ponekog stranca koji je odseo u jednom od hotela, da iskaže po neku laskavu ocenu o našem gradu. Ljudi počinju da budu zli i zavidni, jer ko ide na letovanje, ko se vozi još uvek kolima, ko može da sedi u kafani… Niko sam nikada nije govorio o tako naglom klasno-ratnom raslojavanju.

Beograd se igrađuje. Čim je kuća stara, sruše je bez ikakvog sentimenta i tu nikne, u najboljem slučaju, osrednji pismeni zadatak nekog arhitekte. Ta nova građevina priljubi se uz staru, još čvrstu kuću i već za par meseci sve je na prodaju. Uostalom, naš Beograd je na prodaju… Ko će ga kupiti? Verovatno samo ne oni koji u njemu žive i pokušavaju da sa dostojanstvom ostanu.

Ulicama Beograda kreću se neki novi ljudi koji u poređenju sa tzv. novokomponovanim liče na zalutale. Svoje navike donose na naše trgove, u naše živote… Pokušavaju da kupe sve za male pare, starosedeoci će kad-tad prodavati svoje dragocenosti, jer moraće da jedu… Računica je jednostavna: čekaće, jer čekanjem će iscrpeti one koji se ne daju. Novodošli ne žele da uče, oni otimaju. Oni hoće sve izgubljeno u ratu da nadoknade. Upadaju u stanove, zaposedaju kao da je njihovo. Sudovi su nemoćni. Inspektori na uviđajima izjavljuju sve češće ako ojađeni nisu ranjeni ili iskasapljeni "Dobro ste prošli", a postoji i uverenje da je mnogo bolje ne biti u stanu kada vas lopovi posete.

Reći ćete da je sve to kriza i da sve to ide sa situacijom gde na domaku života imate rat. Ne možete kukati za lekovima nikome ko je u ratu izgubio sina, niti smete govoriti o standardu roditeljima koji imaju bolesno dete. Uvek će vam reći – sankcije. Stalno ćete čuti da nas svi mrze i da su se svi zarekli da nas iskorene…

Na izložbi u Akademiji nauka je slikarski opus Milene Pavlović Barili. Koliko se decenija upinjala njena umetnost da je prihvate, a mlada umetnica Rakić na izložbi u SKC-u prikazuje na fotografijama Veneciju. Ljudi se dele na one koji putuju i one koji ne mogu da putuju.

Mene jedino neumoljivo opominje činjenica da ne mogu da razumem taj usiljeni poriv za velikim provođenjem i insistiranju na dobroj zabavi u stilu "nama niko ništa ne može". Stalno se ima utisak da se i najmanja promena u tumačenju srpskog pitanja u Americi ovde prenosi sa nedovoljno razumevanja i kritičnosti, i da svi veoma lakoverno prihvataju svaku reč američkog zvaničnika. Iskustvo pokazuje da uvek posle jednog tako tumačenog blagonaklonog stava dolazi do stezanja obruča i još veće i strožije kontrole nad sprovođenjem sankcija. Osnovna preokupacija Beograđana je nalaženje namirnica i žiralne uplate deviza preko luksuzno opremljenih malih bankarskih šaltera, da se devize po najpovoljnijem kursu promene i nađu na vašem tekućem računu, nakon čega treba da nekog poznajete u banci kako bi svoj rođeni novac dobili, ili najnovija još nedovoljno publikovana vest da se ne može dobiti onoliko čekova koliko ko hoće, već i tu postoji limit. Sve u svemu ne možete da dođete do svojih para.

Ja ne znam kako će ovo urednik lista koji čita i poneki Amerikanac ili Amerikanka objasniti, jer za Ameriku ono što se događa u monetarnom sistemu ovde predstavlja najverovatnije poslasticu za National Geografic.

Ono što je lepo je još uvek dom u kome živim u kome mogu da se izolujem, da čitam i da svoj novinarski posao obavljam, još uvek bez opterećenja bilo koje vrste. Nikog još ne mrzim, nikome ne zavidim, ne mislim da na zapadu ili u Njujorku cvetaju ruže, ali to moje izdvajanje i osamljivanje jeste jedna lična mogućnost da sve neprijatno potisnem, da mi stalno mirišu lipe, i kada su posečene, i da me iznad svega obraduje dobar rezultat tuđe krvne slike ili rođenje bebe u komšiluku. Ova kriza će proći i možda ćemo sačuvati intelekt, emocije i ponašati se kao da se sve ovo događalo ipak samo nekome dugom, daleko od nas.

(Mira Adanja-Polak, „Hello Belgrade“, 1. jul 1993)

Lakše ćete pratiti šta radim i emisije koje želite da pogledate ako preuzmete aplikaciju za Android i iPhone.

1 komentar na “Beograd na prodaju”

  1. Nažalost, ovaj Vaš članak biste sa malim izmenama (jer se danas sve može kupiti) mogli štampati i danas. Tada nismo znali da može biti i gore, a sad smo videli da može 🙁 Razlika je jedino što sve manje verujemo i sve se više zatvaramo u svoje mikrokosmose.

    Odgovori

Ostavite komentar