Željela sam da mijenjam svijet

Uvijek znam gdje mi je mjesto i šta mi je činiti. I oslanjam se uvijek na sebe. Ne gubim kontakt sa životom. A imala sam i sreće.

Šapatom je kazala: „Znam šta hoću. Zadovoljna sam. Jesam“. Ona je Mira Adanja-Polak. Novinar, producent, saradnik i autor. Televizijski je urednik u Beogradu. Skoro da se u novinarstvu ništa ne može uporediti sa njom. A počelo je u Bangkoku.

– Zaglavila sam se u Bangkoku, na jednom putu. I onda sam srela čovjeka koji je bio iz ove zemlje, a bio je direktor Interkontinentala u hotelu Sijam. I rekao mi je: „Jao, pa vi ste došli iz Beograda, napraviću vam sarmu“. Misleći da mene interesuje sarma, da jedem u Bangkoku. Baš me bilo briga. Ali to je njega fasciniralo. Neko došao iz zemlje. I moj prvi tekst se tako zvao: „Sarma u Bangkoku“. Bio je objavljen u „Ilustrovanoj politici“, prisjeća se gospođa Mira.

Gospoćo Adanja-Polak, kažite nam nešto o svom djetinjstvu, o porijeklu i familiji u kojoj ste odrasli?

– Moja porodica se razlikovala od drugih porodica. Otac je bio ljekar, majka istoričar umjetnosti i nas troje djece. Vaspitavani smo vrlo slobodno, ali smo uvijek znali dokle možemo i što možemo. Upravo mi to pomaže dosta danas. Da znam gdje mi je mjesto. Zato nemam neke velike probleme ni sa urednicima, direktorima, jednostavno – ni sa kim. Jer, znam šta mi je činiti. I oslanjam se uvijek na sebe. Bili smo uvijek pokrenuti nekim našim normama – porodičnim i nijesmo se nešto pretjerano rukovodili onime što drugi traže od nas. Na momente sam mislila da sam neprilagođena. Valjda zato što isključivo i uvijek slijedim svoje principe… Moja sestra je biohemičar. Brat živi u Kanadi u Torontu, urolog je.

Kako je teklo Vaše školovanje, da li ste u tom uzrastu pokazivali sklonosti ka pisanju?

– Moj otac nije vjerovao u škole sa nekim velikim imenima, nego u životne, i to me, možda, pozicioniralo na jedan drugi način, da ne gubim kontakt sa životom. Išla sam u gimnaziju. Studirala psihologiju, letjela kao stjuardesa. Boravila sam u Engleskoj, Švajcarskoj. Radila kao oper u Velikoj Britaniji, po bolnicama i nekim porodicama. Vodila računa i o djeci. Naučila sam puno stvari tamo. Prije svega jezik. Govorim, čitam i pišem engleski, francuski i mađarski, a ove druge govorim, ali slabije pišem. Nijesam išla ni u kakve visoke škole i koledže.

– Za novinarstvo sam se opredijelila zato što sam željela da mijenjam svijet. Prvi put kad sam ponudila članak, bio je objavljen u „Ilustrovanoj politici“ na dvije strane. I svi su rekli da je to nešto drugačije i različito. I tada me sve interesovalo, kao i sada. Pisala sam o različitim stvarima, zapravo, nijesam imala neku usku specijalizaciju, niti sam se fokusirala na nešto posebno. To je bilo prije dvadeset godina.

Kada ste se konačno opredijelili za novinarstvo i šta je bilo odlučujuće?

– Ništa nije bilo odlučujuće. Dogodilo se. Prosto je došlo tako i ušla sam u to. Nikakav napor nijesam uložila da se nađem u novinarstvu. Nisam se nešto posebno bavila time.

Nedavno ste izjavili da za dobrog novinara nije bitno da puno izlazi i ima veliki broj kontakata. A šta jeste bitno?

– Meni su se stvari događale i to je prava riječ. Nijesam vjerovala ni da treba da imam sreću, a imala sam je. Moja ekipa često kaže da kad god se mrdnem nešto se dogodi. Odem u Dansku kod drugarice i sudare se dva tankera, a trista godina se tamo ništa nije događalo. Ili budem u Americi i desi se atentat na Regana. Upravo su se ekskluzivni intervjui događali tako što bih se našla na nekom mjestu. Ne idem nikada za funkcijama. I moj kontakt je limitiran. Prvo se upoznam sa ljudima, ali tom prilikom se opredjeljujem za ono što mene interesuje.

Danas je sve više žena u novinarstvu. Da li su dame u prednosti u ovom poslu ili je ono, ipak, muško zanimanje?

– Ne mislim da postoji žensko novinarstvo. Mislim da postoji dobar novinar. Žene nijesu u prednosti i nemaju olakšavajućih okolnosti. Možda su izdržljivije. Mislim da vrlo teško mogu da naprave ozbiljnu profesionalnu karijeru, pogotovo ako skrate suknje. To više nije profesionalno i kratko traje. To je nešto što novinarstvo kod žena stavlja u drugi plan.

I pored karijere i odsustvovanja, odlučili ste se za porodicu. Je li to teško?

– Počela sam se baviti novinarstvom kad sam već bila udata. Živim normalan, zatvoren, konzervativan život. Imam muža i sina. Sin se oženio prije nekoliko dana. Porodica je udaljena od mog posla. Izbjegavam javnost. Pravim granicu između estrade i novinarstva. Ne volim da me neko stavlja u grupu javnosti koja dovodi moju profesiju u pitanje. To umanjuje vrijednost onoga što radim. Ipak, više volim djelima da se pokazujem.

Šta je najljepše, a šta najružnije u novinarstvu?

– Najljepše je u novinarstvu kad pomisliš da je to nešto veliko i važno. A najružnije u novinarstvu je kad shvatiš da si servis i da tu služiš samo onoliko koliko možeš nekome da završiš, da te neko gleda upotrebno. Volim da podignem posao na visok nivo. I uspijevam.

Da li se novinar postaje ili se rađa?

– Rađa se. Može da se doškoluje, ali to da ti vidiš u nečemu posebnu rubriku, nešto što drugi ne vide, e to moraš da osjetiš, to se ne uči.

Čaj kod Jovanke Broz

Prepoznatljivi ste po velikom broju ekskluzivnih intervjua sa nekim od najintrigantnijih svjetskih ličnosti. Ko je ostavio poseban utisak na Vas?

– Jovanka Broz je ostavila poseban utisak na mene. Zato što nije odgovarala ni po čemu slici koju smo ovdje gradili. Žene koja je, navodno, bila intrigantkinja, miješala se, zavodila generale, pravila diktaturu, htjela sebi da prigrabi. Bila je, prvo, ozlojeđena, jer je ostavljena bez igdje ičega. Žena koja je voljela tog čovjeka i koja je povrijeđena bila nakon svega što joj se desilo, definitivno nije imala sve one atribute koje su joj pripisivali. Sjećam se da je htjela da servira čaj. Rekla sam da ću ja, jer jednostavno nijesam mogla da podnesem da se ona oko mene nešto trudi.

Značajni intervjui

Mira Adanja-Polak se tokom karijere srijetala sa najpoznatijim i najkontroverznijim ličnostima svijeta. Među najznačajnijim sagovornicima su: Henri Kisindžer, Pjer Selindžer, princ Majkl Romanov, princeza Leonida Romanov, Sofija Loren, Karlo Ponti, Džejms Vuds, gospođa Aljende, Zoran Đinđić, princ Aleksandar Karađorđević, princeza Jelisaveta Karađorđević, Erika Jong, Orijana Falači, lord Oven, Indira Gandi, Gabrijel Garsija Markes, Irina Lidova, Aleksandar Godunov, lord Karington, Nurejev, Dejvid Rokfeler, Kirk Daglas…

Crtice

Gospođa Mira Adanja-Polak je autor više od 150 dokumentarnih emisija koje se prikazuju jednom mjesečno, takođe na prvom kanalu RTS. Konsultant je spoljnopolitičkog deska televizije INT – Chanel Four News. Tokom rata u Bosni obezbijedila je jedini ekskluzivni intervju sa tadašnjim predsjednikom Srbije, Slobodanom Miloševićem, koji je britanska televizija INT emitovala u preko 60 zemalja svijeta. Saradnik je za Dictionary of Art (London) u dijelu koji se odnosi na značajna umjetnička djela u zemljama Istočne Evrope. Ekskluzivni je novinar Royality magazina, London. Bila je konsultant američke TV mreže ABC, za vrijeme Olimpijskih igara u Sarajevu 1984. godine. Lični je konsultant američkog novinara televizijske stanice ABC, Pjera Selindžera…

(Ana Marković, „Pobjeda“, 30. april 2004)

Lakše ćete pratiti šta radim i emisije koje želite da pogledate ako preuzmete aplikaciju za Android i iPhone.

1 komentar na “Željela sam da mijenjam svijet”

  1. Ogroman je broj onih koj u određenom trenutku ili periodu svoga života, najčešće u mladosti, požele da menjaju svet. Međjutim, mali je broj onih koji u toj nameri uspeju bar malo. Ogromna energija je potrebna da čovek promeni sebe, pa onda bližu okolinu, i tako lestvicu po lestvicu. Mali broj ljudi priroda je obdarila takvim sposobnostima, i jedino oni ostaju upamćeni ispisujući stranice istorije. „Ako želiš da menjaš svet, budi ti promena u njemu.“ Nama ovde na Balkanu potrebno je mnogo ljudi sa takvom svešću. Treba ih pronaći, ujediniti i organizovati da deluju, da nastave ono što je Zoran započeo. Kad god sam slušao tog čoveka, osećao sam njegovu iskonsku potrebu da dočara ovdašnjem čoveku nužnost tih promena. Dakle, takvih ljudi nema mnogo, ali prirodno je da oni postoje. Treba ih skupiti da umnože energiju i razviju ideje koje će mobilisati sve kreativne da stvore vatru preobražaja. „Čak i ako pepeo negdašnjih lomača zamagli vid, vatre novih ideja sijaju u beskraju.“

    Odgovori

Ostavite komentar