Ne verujem u karijeru u kojoj povređujete nekoga

Mira Adanja-Polak je godinama na vrhu novinarstva u Srbiji. Zna šta neće, svesna svojih mogućnosti i sa jasnom granicom između privatnog i poslovnog. Govori o svom poslu, kontaktima, iskustvima, eventualnom nasledniku.

Mira Adanja-Polak – često opisivana kao arogantna, drska i nepristupačna. Žena u vrhu Srpskog novinarstva do koje se teško dolazi. Međutim, istina je sasvim drugačija. Najteža prepreka u dolaženju do Mire Adanje-Polak je dug, hladan hodnik zgrade RTS-a, nalik nekom lavirintu. Savladavši tu prepreku, našla sam se u studiju iz koga se emituje emisija „Mira Adanja-Polak i Vi“, gde je sve bilo spremno za početak emisije. Ona se pojavila i predstavila se: „Ja sam Mira Adanja-Polak. Imam pet minuta do početka emisije i pod strašnim sam stresom!“ i otišla u studio.

Dok je emisija trajala, pitala sam njene saradnike da mi opišu tok emisije. Svi se slažu u jednom – pet minuta pred početak svake emisije, Mira Adanja-Polak ima neverovatnu tremu. Sve mora biti na svom mestu kada ona uđe u studio. Timski rad je najbitniji u tim trenutcima. Posle prve najave, sve teče opuštenije. Gosti se smenjuju. Odjava i Mira Adanja-Polak ustaje sasvim iscrpljena.

Pitala sam se odakle trema i posle toliko godina iskustva sa živim programom?

Trema je pitanje odgovornosti za izgovorenu javnu reč. Ko nema tremu, nema odgovornost prema onome što radi, bar ja to tako vidim ili mi je to opravdanje za ovakvu tremu. Sećam se da sam tremu imala i dok sam vodila razgovore koje vi kasnije vidite kao priloge. Sećam se koliku sam tremu imala kada sam razgovarala sa Jovankom Broz, no ta trema je poticala od mog straha da će odustati od intrvjua, iako sam dvanaest puta odlazila kod nje.

Trema, dakle, postoji. A da li je ikada osetila strah baveći se svojim poslom?

Obično nisam svesna da bi ono što radim moglo da me dovede u neku opasnost, mada drugi kažu da sam više puta bila u takvim situacijama. Moj najveći strah je kada zimi vidim onu lapavicu i sneg i pomislim da bih mogla da padnem i da budem u gipsu. Kada sam taj svoj strah otkrila jednoj koleginici, rekla mi je: „Bože, pa mi bismo Vas uneli u studio!“

Nije osećala strah ni kada je prva napravila intervju s ljudima zaraženim sidom, iako bolest tada nije bila ni najmanje istražena. O tome kaže:

Stvorila se prilika da razgovaram sa tim ljudima. Rekli su mi da njih u studio niko ne želi da primi, jer se još uvek ne zna kako se bolest prenosi. Ja sam to htela. Tako sam napravila razgovor sa njima i nakon godinu dana sam ih ponovo posetila.

Prva je napravila emisiju o obolelima od side, jedina je, kao saradnik britanske televizije ITN – Channel Four News, obezbedila živi intervju sa Ratkom Mladićem. O tome govori kao da to i nije neka velika stvar:

Ratko Mladić je, sedeći u studiju međunarodne razmene, preko satelita dao svoj ekskluzivni intervju za britansku televiziju ITN. Uspela sam da obezbedim taj živi program i to je to.

Iza sebe ima veliki broj intervjua. Neke je dobila samo ona. Kako joj je to pošlo za rukom i kako uopšte ostvaruje kontakte?

Ja samo imam „dobar nos“ za ljude koji bi mogli da postanu nekada nešto. Što se tiče kontakata, postoje zablude o tome da postoje neki tajni putevi kojim se dolazi do tih ljudi. To je netačno. Imam ime i prezime, znam čime se ta ličnost bavi i uporna sam. Na neke intervjue sam čekala po nekoliko godina.

Završila je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Kroz novinarstvo se bavi i psihologijom. Nekada njeni sagovornici u početku razgovaraju sa njom kao sa novinarkom, a onda počinju da se otvaraju kao kod psihologa. Kaže da joj je to, kao i poznavanje pet stranih jezika, mnogo pomoglo u karijeri. O tome šta je za nju novinarstvo, kako uspeti u toj profesiji i kako je podići na viši nivo, kaže:

Glavni moj zadatak, kao novinara, jeste da Vam prenesem ono što sam videla, kao da ste Vi bili tamo. Imala sam sreće da su meni zanimljivi događaji bili zanimljivi i publici. To je čista sreća. Dakle, nema određene sheme uspeha. Ono što je bitno jeste ekonomska nezavisnost, to je zaista bitno. Nisam nadležna da odgovorim na pitanje kako podići novinarstvo na viši nivo, jer ja ne predajem ni u jednoj školi. Nikada me nisu pozvali da to radim. Mislim da je to tako zato što ja stvari vidim drugačije. Kada ste drugačiji, niste poželjni. Ja sam o novinarstvu govorila isključivo na poziv studenata. Drugi me nisu pitali za mišljenje.

Na pitanje o nepristojnim ponudama jednom je odgovorila: „Očajna sam jer nikada nisam imala takvih ponuda. Možda me ne vide kao ženu – strašno!“ Ipak, nama je otkrila da je takvih ponuda bilo i objašnjava:

Ja pustim takvog sagovornika da ispriča sve što ima o tome. Pitam ga da li je završio i možemo li da počnemo sa radom. Jednostavno presečem takav razgovor. Nemam komentara na to. Nijedan muškarac neće ponuditi ženi nešto što mu ranije nije prolazilo, to je moj odgovor na pitanje o ženama u novinarstvu.

U svojoj karijeri je mnogo toga uradila, a šta nikada nije i neće?

Nikada nisam otišla na ručak kod svojih sagovornika. Nikada! Kako možete da kritikujete nekoga ko vas je nahranio? To je pitanje morala. Zato uradim intervju, zahvalim se i odem. Teško je rzdvojiti privatno i poslovno. To se vrlo lako pomeša. Ali ta granica mora da postoji. Tako sam i uspela da odvojim svoj privatni život od očiju javnosti. Jednostavno sam imala tu granicu. Ne mislite da paparaci zaista „love“ poznate?

Dakle, jasno ste postavili tu granicu. Da li je, ipak, Vaš privatni život trpeo zbog posla kojim se bavite?

Pa, mislim da nije. Ja sam ostvarena na privatnom planu. Imam sina i mislim da sam mu bila dobra majka, onako kako ja to vidim. Propustila sam sedenje u kafićima. To nikada nisam radila. Nikada nisam dangubila. Možda mi to nedostaje. Jedino to. Ništa ne može da zameni privatni život! Sretala sam velike ličnosti iz svoje profesije, novinarke na vrhu, ali one mi jednostavno nisu izgledale srećno. Izgledam li ja nesrećno? Sećam se Orijane Falači. Bila je u SKC-u i dala sam joj papir na kom sam napisala da smo koleginice i da me pozove kad god bude mogla, jer želim razgovor sa njom. Pozvala me je u dva sata posle ponoći. Došla sam i zatekla je samu sa gomilom cveća. Grozan prizor. Tada sam se zaklela da nikada to sebi neću dozvoliti.

Novinarstvo ne posmatra kao svoju profesiju, već kao ljubav ili hobi. Ne razmišlja da se uskoro penzioniše, a kada to bude morala da uradi…

Verovatno ću se baviti istim poslom i u penziji. Ne živim programom. Radiću reportaže. Možda otvorom i školu novinarstva za 5-6 odabranih. Ipak, neću to raditi. Bila bih isuviše skupa, pa bi bogati slali svoju netalentovanu decu. To ne bi imalo svrhe.

Godinama ste na vrhu. Teško je održati se. Da li Vam je nekada bilo toliko teško da ste poželeli da odustanete? Da li ste se ikada pokajali što ste uopšte počeli da se bavite novinarstvom?

Nikada. Jednostavno, to mi se do sada nije desilo.

Ne vidi svog naslednika među današnjim novinarima. Smatra da nemaju dovoljno strasti. Svoje saradnike, mlade novinare, savetuje, ali im vraća radove ukoliko ih prilagođavaju njenom ukusu. Smatra da niko ne treba da se menja.

Gledam sebe u prilozima od pre dvadeset godina i vidim da se ni ja nisam promenila. Izgleda da se nisam ni usavršila. Ista bih pitanja postavila tim sagovornicima i danas.

Miru Adanju-Polak neki smatraju brendom. Ona o tome ne razmišlja. Nikada nije imala problem kada se predstavljala kao novinarka iz Srbije. Preživela je sve režime.

Nisam zavisila ni od koga. Ne znam odakle uopšte ta potreba da se neko obračunava sa režimom ili da uopšte pripada nekom režimu. Ja te režime nisam ni osetila.

Njena emisija spada u red najkvalitetnijih na našem područiju. Pitala sam koju emisiju, na našim kanalima, voli da pogleda, koje bi izdvojila i dobila neočekivan odgovor, možda preskroman odgovor:

Meni se čini da su sve odlične. Uvek se tako zapanjim kako neka emisija dobro izgleda. Zista!

Smatra da je najbitnije biti svestan svojih mogućnosti, kao i toga šta nećeš. To je i najbolji savet koji je dobila kao mladi novinar. Vodeći se time, nije prihvatila ponuđena joj mesta ambasadora ili atašea za štampu. Njeni saradnici kažu da isuvše voli svoj posao da bi prihvatila neki drugi. Dodaju da je mogla da bira mesto na RTS-u i da nijednog trenutka nije ni pomislila da bude nešto više od novinara.

Savete je dobijala i spremna je da ih daje, ukoliko ih zatražite. Ja sam ih dobila. Besplatno! Bila je spremna da razgovara satima, želela da odgovori na svako pitanje.. Mira Adanja-Polak potpuno otvorena, obična i posebna u isto vreme. Svakako, bio je to prijatan razgovor. Slika za kraj. Nazad, kroz hodnike hodnike RTS-a. A Mira Adanja-Polak? Ona ostaje da pripremi još jednu emisiju u kojoj će, po ko zna koji put, dokazati da svoju karijeru ne gradi povređujući druge ljude. Ona u novinarstvu ne opstaje, već i dalje napreduje. Na pitanje „dokle?“, odgovara kratko: „Dok ne počne da me zamara.“

(Jelena Marković, student Fakulteta političkih nauka, 27. maj 2007)

Lakše ćete pratiti šta radim i emisije koje želite da pogledate ako preuzmete aplikaciju za Android i iPhone.

3 komentara na “Ne verujem u karijeru u kojoj povređujete nekoga”

  1. Sažem se sa vama. Imate jasne stavove. Puno poštovanja i pozdrava. Zašto ne napravite intervju sa Rotšild familijom, to bi bilo zanimljivo?

    Odgovori
  2. Izvrsna novinarka, fantastična i atraktivna žena sa naših prostora. Jednostavno rečeno: nema joj zamjene. Pogađa ukuse svih generacija svojim emisijama.

    Odgovori

Ostavite komentar