„Kontraverzni“ Hejg

Imenovanje Aleksandera Hejga za prvog čoveka američkog Stejt departmenta je bio, mislili su mnogi, dobar potez. Političari su mislili da će četiri generalske zvezdice nekadašnjeg vojnika uneti više racionalnosti, istinoljublja i bolje organizovanosti u pomalo uspavano ministarstvo spoljnih poslova. Posle mirnog Sajrusa Vensa, i ne mnogo primećenog Edmunda Maskija, Hejg je delovao kao "pravi izbor". Kao što je bila zanimljiva ceremonija proglašenja Ronalda Regana predsednikom, isto tako je bilo interesantno i "pravdanje" Hejgovo pred Senatom, kako bi ova institucija dala "zeleno svetlo" da general američke vojske postane ministar inostranih poslova. Tada već se moglo naslutiti da se "stil Kisindžer" — njegovo samoljublje, želja za publicitetom, "umeće" s novinarima — vraćaju u ovu ne baš dinamičnu administraciju. Za naimenovanje — sve je bilo na njegovoj strani. Jer, Regan i Hejg su se slagali u svojim stanovištima o veoma osetljivim detaljima američke spoljne politike ("Zajedno su izražavali nesimpatije prema Sovjetskom Savezu, i obojica su se zalagali za čvršći kurs prema ovoj zemlji"). Ista mišljenja su ovde ujedinila dve ličnosti koje u mnogo čemu imaju iste ambicije, ali i u svojoj prirodi samo pokoju dodirnu tačku. Tako su i nastale "kontraverze" oko Hejga, i novi ministar inostranih poslova, pored mnogih kriznih područja u svetu, suočio se s najvećom krizom — samim sobom.

Njegovi savetnici su samo pratioci, jer "general ne prima savete"; "jezik mu ide pre pameti"; kad misli, "to i kaže — nedopustivo za diplomata", kaže njegov prijatelj.

Još Hejgu nije zaboravljeno "brzo reagovanje" posle atentata na predsednika Regana. On je sebe proglasio njegovim zamenikom, dok mnogi oko njega nisu u toj situaciji mogli ni da se snađu. To je naknadno opravdao "vojničkim razlozima": naime, da zemlja ne sme da ostane bez vođa. Priče o tome je li taj zamenik trebalo da bude baš on, ili neko drugi, mnoge novine i televizija su raspredale danima.

Hejg je bio na čelu države nekoliko, sati dok se s puta nije vratio potpredsednik Buš. I tek kad je on preuzeo komande u svoje ruke, krenula je hajka na Hejga, koja traje i do danas. Misleći da se stalno nalazi za komandnim pultom, šef američke diplomatije je često zaboravljao da bi veći deo svoje energije trebalo da usmeri na ljudske odnose s članovima Bele kuće, jer je samo njegovo postojanje u Stejt departmentu postalo izazov za šefa države, Regana. Čovek do predsednika SAD kaže: "Vojnički mentalitet Aleksandera Hejga, u kombinaciji s ulogom diplomata, plaši nas".

Tokom nedavne posete Jerusalimu, na večeri koju je Hejgu priredio njegov kolega, ministar spoljnih poslova Jicak Šamir, Hejg je ispričao o čemu je razmišljao pre no što je imenovan na tu dužnost, kako bi postao "glavni" u američkoj administraciji. I dok je on tako razmišljao šta ima da čini, Regan ga je imenovao za šefa Stejt departmenta, priča Hejg.

"To me je, naravno, zabrinulo", kaže Hejg, "pa sam tražio savet starih prijatelja, Sajrusa Vensa i Henrija Kisindžera, i pitao ih šta znači biti Glavni?" Vens mi je rekao: "Ako se sretneš s predsednikom, onda si bez sumnje glavni." Kisindžer mi je kazao: "To ipak nije dovoljno. Nego, ako se srećeš tri puta sedmično s predsednikom nasamo, i utom zazvoni telefon, a pored telefona je Brežnjev iz Moskve, i onda predsednik SAD kaže Brežnjevu: "Izvini, sada sam strašno zauzet, javi mi se kad Henri ode", onda si glavni." "Razmišljao sam o obe ove varijante", pričao je Hejg, "i došao do sopstvenog zaključka šta za mene znači biti Glavni. I to, kako ja vidim, izgleda ovako: ja sam kod predsednika, telefon zvoni. Poziv je od Brežnjeva. Predsednik diže slušalicu, gleda u mene i kaže: "Al, telefon je za tebe!"

Hejg je ispričao ovaj vic, i dodao: "Naravno, to se uvek događa tako, jedino ako nije reč o nekoj vanrednoj situaciji u tom slučaju predsednik će pozvati potpredsednika Buša."

Za večerom, ovaj vic je imao velikog uspeha i, pričajući ga, Hejg je verovatno mislio da se nalazi u komandnoj sobi generalske rezidencije, odakle retko kad izdaju informacije. Tek što se vratio s puta, svoju šalu mogao je da pročita u svim novinama, uz napomenu da mnogi ljudi iz Bele kuće ne misle da je šala Aleksandera Hejga smešna!

Za ime ovog državnog sekretara vezane su i neke druge situacije. Mnogi su se setili da je Hejg morao da se izvini Hansu Ditrihu Genšeru, svom kolegi iz Zapadne Nemačke, zbog uvrede koju mu je naneo Pajps, član Saveta za nacionalnu bezbednost, kad je Pajps rekao da je Genšer "pod uticajem Moskve".

Hejg je bio i protiv ukidanja embarga za izvoz žita u SSSR. Bio je protiv, ali je naknadno poslušao Regana, kao pravi vojnik.

Hejg je isticao nadmoć Sovjetskog Saveza u El Salvadoru, celu zemlju okrenuo ka što bržem daljem naoružanju SAD, i time, prema nekim mišljenjima, odvukao javnost od prvenstvenog zadatka predsednika Regana — ekonomskog plana. I još mnogo toga…

Mnogi veruju da rivalstvo predsedenika Regana i Hejga postoji. Njih dvojica nisu prisni prijatelji, iako isto misle o mnogim stvarima. No, to nije ona vrsta prijateljstva koja uključuje igranje tenisa, zajedničke večere i izlaske u društvu supruga. Velika individualnost nije se mogla naslutiti u Hejga sve dok nije bio imenovan, a sada se vidi da se na njega teško utiče, a tu ne bi trebalo zaboraviti njegov katolički red jezuita (činjenicu što je učio jezuitsku školu), i da mu je rođeni brat sveštenik tog reda. Hejg stvari prima kruto, izvršava ih pedantno, izuzetno je lojalan, korektan, i verovatno nema onaj lažni osmeh na licu koji je tako potreban za njegovu dužnost.

Stejt department je sastavljen od "malih bogova". Tu su ambasadori, samostalni savetnici i ljudi navikli da individualno misle, bar u svojim malim "oazama". Hejg želi da sve konce drži u svojim rukama, u svojoj kući i van nje. S Reganom opšti lično, i ima težnju da "preskoči neke ljude", kao, na primer, "trojku" "Miz-Bejker-Viver". Ovu trojicu najbližih Reganovih saradnika nazivaju "troglava aždaja". Prvi iz ove trojke je savetnik predsednika za nacionalna pitanja, drugi je šef štaba, a treći asistent šefa štaba, ali i najbliži intimni Reganov prijatelj. Mnogi okrivljuju upravo ovu trojku za mnoge netačnosti koje se pojavljuju u američkoj štampi oko neodgovornog "ponašanja" Aleksandera Hejga. Jer, "oni nikad nisu verovali Hejgu, nikad mu neće verovati, i smrtno ga se plaše", kaže poznavalac ovdašnjih prilika.

Tako su počela i šaputanja o tome da je Hejg toliko "zabrljao" da na dužnosti šefa Stejt departmenta neće ostati duže od 1. juna.

Do novinara je došla i informacija o besu ministra poljoprivrede, Bloka, koji se razljutio kad je čuo da je Hejg dao "zeleno svetlo" ambasadoru Francuske u SAD, Fransoazu Labujeu da može da prodaje žito Rusima, krajem marta. Blok je rekao novinarima da je bio besan, i da je odjurio u Belu kuću da se buni. To je pisalo u štampi. A činjenice su bile — drugačije.

Francuski ambasador u SAD je samo obavestio Hejga o prodaji žita Sovjetskom Savezu — niti ga je pitao, niti je očekivao ma kakav odgovor. I tako je prijava Blokova da je Hejg u ovom slučaju "propustio" da obavesti Belu kuću, pala u vodu, jer Hejg je istog dana kad je razgovarao s francuskim ambasadorom o tome obavestio lično predsednika Regana. Sigurno je opet nekoga "preskočio"! Šapati kuloara su u svojim pričama otišli tako daleko da su već "imenovali" i zamenu za šefa Stejt departmenta. To je čikaški industrijalac Donald Ramsfel, za kojeg kažu da je "autor" još nekih intriga koje su kružile i oko ministra vojnog, Vajnbergera.

Iako se priča da Hejg "nosi svoju ostavku u džepu", mora da ju je "zaturio" i ne namerava da je uruči predsedniku, pogotovo posle svog trijumfalnog povratka iz Rima i čestitanja koja je primilo lično od Regana — uz tapšanje, osmehe i čestitanja. Regan je njegovo učešće na sastanku Atlantskog saveza u Rimu nazvao uspehom i trijumfom američke spoljne politike. A kad predsednik SAD tako nešto kaže, onda mu valja i verovati.

(Mira Adanja-Polak, „Amerikanci“, 1. jul 1981)

Lakše ćete pratiti šta radim i emisije koje želite da pogledate ako preuzmete aplikaciju za Android i iPhone.

Ostavite komentar